Rtina je smještena kao što joj samo ime kaže na velikom rtu 43 m nadmorske visine.

Upravo je taj rt najsjeverniji dio kopnenog dijela Dalmacije koji je mostom spojen s otokom Pagom. Oko 5 km sjeverozapadno udaljena je od Ražanca. Pisani dokumenti potječu od vremena poznatog pjesnika Jurja Barakovića koji kaže da je njegov djed zbog zasluga u borbi s Tatarima u Lici od hrvatsko-ugarskog kralja Bele kao nagradu dobio tri sela: Plemiće, Brus i Oštri Rat (Rtinu). Od 1890 do 1921.g. Rtina je nosila ime Hrtina. U području Fortica u neposrednoj blizini Paškog mosta se nalaze ostaci srednjovjekovne Templarske utvrde.

Po zadnjem popisu (2001.g.) Rtina ima 473 stanovnika. Površina Rtine je 17,98 km 2 , a gustoća naseljenost 26 st./km 2 . Od 1890 do 1921.g. Rtina je nosila ime Hrtina.

Rtina ima crkvu sv. Šime Bogoprimca koja je podignuta u 19. st., a do temelja porušena 1962.g., za vrijeme jugoslavensko-komunističkog režima. Crkva je ponovno izgrađena i blagoslovljena 24. lipnja 1990.g. u vrijeme župnikovanja don Ante Erstića. Pokraj crkve je uređeno novo groblje. U crkvenom smislu Rtina spada pod župu Gospe od Ružarija sa središtem u Ražancu.

Zaseoci koji sačinjavaju Rtinu: Miletići, Benići, Vrankovići, Stošići, Miočići i Škaulji. U Rtini je četverogodišnja područna škola osnovne škole Jurja Barakovića iz Ražanca. Svoju budućnost Rtina vidi u turizmu, a iz godine u godinu postiže i sve bolje turističke rezultate.

Rtina je poznata i po organizaciji Rtinskog plivačkog maratona s međunarodniom predznakom.

Dr. Nediljko Jović i Dragutin Miočić

Radovin je udaljen 10 km jugoistočno od Ražanca.

U sastavu Radovina se nalaze slijedeći zaselci: Dundovići, Marasovići, Jokići, Paići, Uzelci, Rudelići, Bistrići, Beretini… Zaseoci nose nazive prema prezimenima mještana koji tamo žive.

Po popisu iz 2001.g. Radovin sa svojim zazelcima ima 541 stanovnika. Površina Radovina je 9,99 km 2 sa prosječnom gustoćom naseljenosti od 56 st./km2.

Radovin ima osmogodišnju područnu školu osnovne škole Jurja Barakovića iz Ražanca.
O Radovinu ima malo pisanih dokumenata. Međutim, C. F. Bianchi ga u svojim spisima navodi kao iznimno važnu utvrdu iz vremena turskih osvajanja. S nje je sezao pogled na cijelu zadarsku okolicu, koja je u to vrijeme bila pod Otomanskim Carstvom. Iz te su utvrde, kaže Bianchi, praćena i dojavljivana kretanja i promjene položaja Turske vojske. Utvrda je neko vrijeme bila vlasništvo bogate obitelji Zadrana koja je stanovala u Ljupču.

U Radovinu je postojalo ilirsko naselje izgrađeno na Beretinovoj gradini, koja se tako naziva po zaseoku Beretini smještenim podno gradine. O ovoj gradini dosta je pisao i izvršio temeljita arheološka istraživanja prof. Šime Batović.
Radovin se nalazi između Posedarja, Ražanca i Ljupča, na kosi što se pruža od Ljupča do Posedarja. Gradina je izgrađena na toj kosi, i to na stožastom brežuljku nadmorske visine 165 m, odvojenome od kose poprečnim koritima. Vrh mu je zaravnjen u nepravilni kružni plato približne veličine 185 x 205 m, koji pokriva gradina. To je najistaknutiji položaj u cijeloj okolici.
Beretinova je gradina vizualno odlično povezana s nizom gradina u okolini, osobito onih na istoku i jugoistoku, na području sela Jovića, Slivnice, Posedarja i Podgradine. Gradine se nalaze na istaknutim i izdvojenim brežuljcima, od kojih je najviša Lergova gradina u Slivnici, visoka 205 m. Te su gradine udaljene od Beretinove približno 4 do 10 km. Njihov položaj i blizina omogućavali su održavanje stalne međusobne veze u slučaju opasnosti i drugih nedaća. Tako su bile povezane i sve ostale liburnske gradine. Međutim, sa sjeverozapadne strane Beretinove gradine prostorne su okolnosti drukčije. Najbliža gradina je ona iznad zaljeva Bokulja, istočno od Jovića i oko 4 km sjeveroistočno od Radovina, ali je ona smještena na jezičastom izbočenju padine koja se spušta prema zaljevu pa nije vidljiva s Beretinove gradine. Na istoj kosi na kojoj leži Beretinova gradina, prema sjeverozapadu, nalaze se još dvije gradine – jedna istočno, a druga sjeverno od Ljupča, zračne udaljenosti oko 4 do 7 km, ali ni one nisu vidljive jer su smještene na jezičastim izbočenjima padina te kose. Dalje prema zapadu su gradine na području Vrsi i dr., ali su one iako djelomice vidljive, vrlo udaljene. Samo prema jugozapadu, sve do Zadra, dosad nije otkriveno nijedno liburnsko gradinsko naselje, iako su na području Visočana, Poličnika itd. nađeni brojni grobni humci.
Dosadašnjim iskopavanjima nisu nađeni tragovi monumentalnih građevina, kulturoloških objekata, umjetničkih predmeta ni natpisa (osim žigova proizvođača na keramici) vezanih za romanizaciju i rimske utjecaje. Opći je dojam da su na tom području u doba antike, i kasnije živjeli samo Iliri, koji su s promjenom političkih i prirodnih odnosa preuzeli neka obilježja rimske kulture, ali su liburnski žitelji nastavili svoj autohtoni život. Tamošnji su Iliri prihvatili neke praktične predmete i postignuća rimske kulture, ali su zadržali svoju duhovnu kulturu. To je najbolji dokaz da to naselje uopće nije bilo romanizirano. Beretinova gradina, navodi Š. Batović, osobito je zanimljiv primjer kontinuiranog razvoja ilirske kulture u doba samostalnosti Ilira i za vrijeme rimske vladavine, za razliku od urbanih romaniziranih središta u kojima je domaće stanovništvo potisnuto, romanizirano ili je izumrlo.
Župna crkva u Radovinu posvećena je Gospi od Zdravlja, a stara srednjovjekovna crkvica, koja se nalazi na groblju posvećena je svetom Petru.

U Radovinu vrlo aktivno djeluje i KUD Radovin koji njeguje stare tradicijske običaje Radovina kao i glagoljaške napjeve

Velebite, visoka planino,
Sa tebe je pogledati milo.
Iznad tebe vita lička gora,
Ispod tebe kanal plavog mora.
Ispod mora kamen do kamena,
Tu je naša kuća sagrađena.
Kanal mora i plodna dolina,
To su dvor do dvora moga Radovina.

Tradicijska kultura Radovina ima dva bitna obilježja. Dinarska kultura slična širem dinarskom području kopnene Dalmacije koju obogaćuju brojne sastavnice jadranske kulture okrenute moru. Prepletanje dviju kultura vidljivo je u odijevanju, pjesmama i plesovima. Početkom 20. stoljeća, dolazeći preko Like i Bosne, udomaćuje se tzv. pjevanje na bas koje se ukorijenilo i jako je rašireno. Godine 1999. osnovano je Kulturno-umjetničko društvo “Radovin”, koje njeguje i prikazuje tradicijsku kulturu i običaje svoga sela.
Pjesmu “Velebite, visoka planino” pjevaju svi na način koji zovu na drito, “Ljubilo se dvoje dice mlade” pjevaju dva muškarca na način koji zovu orcanje, “Oj Karmela, milo janje moje” pjevaju muškarac i žena na način koji zovu orcanje i ganganje, a brojalicu “Jefle, jefle” pjeva naizmjenično ženska i muška skupina. Slijede radovinska kola uz pjesmu i bez pjesme: šetnja, drmeš, ženski stupac i šuljanje. I na kraju, pjesme “Oj divojko, cvit rumeni” po starinski pjevaju dvije žene, a novi napjev “Oj violo” pjevaju izvodeći samo drugi glas.

Iz Radovina je poginuli Hrvatski branitelj Stipe Dundović. Radovinjani su vrlo aktivno sudjelovali u obrani Domovine u Domovinskom ratu.

don Ivan Kevrić, Ivica Dundović

More kao da je odnekud dolutalo!

Tako bi netko mogao pomisliti putujući od Zadra o prizoru koji se iznenada ukaže nakon petnaestak kilometara putovanja u smjeru Velebita. S blage visine pokraj Duševića mlina odjednom se «otvori» more u čijem okruženju zablista panorama za divljenje. Ljubački zaljev se doima poput ovećeg jezera. U zaljev se s velebitske strane ulazi kroz ljubačka vrata iznad kojjih se izvija Paški most. S kopnene strane sučelice Pagu, a na rubu Ljubačke vale, je smješteno selo Ljubač. Ljubač je ualjen oko 8 km jugozapadno od Ražanca. Poseban dojam ostavlja, uz široko polje, Ljubačko brdo. Na njemu i kosama počinje povijest ovog djelička trudne hrvatske zemlje.

Zanemarimo ono najranije kameno doba. Mnogo više materijalne kulturne baštine je iz željeznog doba, najviše je iz 1. tisućljeća prije Krista kada su obitavali Liburni- ilirsko pleme vještih stočara, ratara i ribara ali i hrabrih gusara. Najuvjerljiviji dokaz njihove kulture je gradina Venac koja se posebno doima pogledom sa sjeverne rtinske strane. U blizini gradine, na lokalitetu Dvorne se nalazi velik broj grobova, onih u razini zemlje ali i po čitavu brdu. onih većih koji se na prvi pogled mogu uočiti. To su grobni humci- tumuli- od kojih je najveća Križarska glavica bliže stojićima. nažalost , velik dio ove vrijedne kulturne baštine je, posebno prije 40-ak godina devastiran.: samo manji broj eksponata je je završio u arheološkom muzeju u Zadru.

U drugom stoljeću prije Krista Liburne su pokorili Rimljani, koji su s vremenom u okruženju Ljupča i Krneze sagradili više svojih ljetnikovaca- vila rustica.

S kraja 5. st. iz starokršćanokog doba veoma vrijedan i jedinstven spomenik je tek nedavno istražena dvojna bazilika podno Podvršja.

O najranijoj nazočnosti Hrvata , uz ostalo, kazuju nam tri grobna humka blizu zavjetne crkve Gospe od Sniga . I ove svetinje starohrvatske kulture su devastirane.

Već spomenuto brdo je poluotok dug 3 km. Ugodna šetnja vidokrugom koji zapanjuje da bi se stiglo do Vrtoloma. Iznad ove strmine na zaravani je u srednjem vijeku podignuta utvrda, u narodu poznato po nazivu Stari grad ili Ljubljana . Prvi spomen grada je ubilježen u ispravi herceg Andrije iz go 1205., a pod nazivom Castrum Gliube . tada je bio pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara i već zarana je predan crkveno-viteškom redu templarima. Bujan život u gradu traje do kraja 17.st., odnosno do prestanka osmanlijske opasnosti. Tada je grad napušten jer Veneciji više nije bio potreban za obranu.

Od materijalnih ostataka ostalo je jako malo, ali opet dovoljno da bi se mogao predočiti cijeli sustav utvrđenja. Unutar zidina je najviše odoljela zubu vremena gotička crkva Sv Marcele . Crkva je bila jednobrodna. Od sredine prema svetištu se brod širi na obje strane završavajući s tri polukružne apside. Uz apside jedino je djelomično sačuvan sjeverni zid s kontraforima(potornim stupovima)

Od sačuvane baštine iz Grada najvrjedniji je kalež koji se čuva u crkvi Sv Martina . Njega je prema predaji izbacio vol svojim»Bucanjem»

Ljubač se danas proteže sve od Ljubačkih stanova pa do Provale u dužini od oko 3 km. Znatno se proširio na sve strane pa i u smjeru druga dva zaseoka: Stojićima i Grubanima položenim na proplanku brda. Sva tri zaseoka pripadaju istoj župi. Zaštitnik župe je Sv. Martin kojem je posvećena i mjesna crkva. Svetište je svoj današnji izgled dobilo 1812.g. Omanja je to crkva sa dva polukružna prozora sa strana. Pročelje je ukrašeno s jednom rozetom i ugrađenim križem Na vrhu se izdiže zvonik na preslicu s dva zvona. stanovi se mogu podičiti s nedavno obnovljenom crkvom Sv. Ivana ali i onom pokraj nje; ostaci crkvice Sv. Magdalene iz 14 st..

Povijesna jezgra sela je položena iznad morske hridi u dužini od oko 200 m, au širinu oko 100 m ( od škole do Kulne i od mora do Šekuća s burne strane) Ima sve karakteristike dalmatinskog primorskog naselja: uske ulice, gusto položeni domovi( ali i štale) U srednjem vijeku u vrijeme osmanlijske opasnosti selo je bilo okruženo obrambenim bedemom. O ovom fortifikacijskom objektu danas najviše kazuju ostaci zidina u Šekućama.

Kulturno – povijesna baština ovdje je iznesena popularistički bez imalo pretenzija da bude znanstvena. Vjerovati je da će u skoro vrijeme, a upravo zbog obilja građe, Ljubač i ljubačko okruženje postati arheološki park- prvi takve vrste u Hrvatskoj. O tome je već izrađena studija.

Ljubač danas broji oko 450 žitelja, znatno manje nego prije 50 ak godina kada je u selu postojala osmogodišnja škola. danas malobrojni učenici pohađaju nastavu u kombiniranom odjeljenu do 4. razreda, a daljnje osnovno obrazovanje nastavljaju u Ražancu. Razlozi demografskoj depopualciji svima su znani.

Najbrojnija ali i najstarija plemena su: Perkovići i Duševići. Evo i ostalih prezimena: Lazanja, Jeras, Tičak, Ivanac, Miočić, Gažić, Marelja, Marušić, Matak, Bonato, Jordan, Borzin, Gruban, Stojić i Miletić

Poljoprivreda, u posljednje vrijeme maslinarstvo i vinogradarstvo uz ribarstvo su temeljne grane s kojima se bave Ljubčani.

Ponuda Ljubča:
•  ugodan apartmanski smještaj
•  mir i tišina, ruralni ambijent
•  bezbrižno kupanje na velikim pjeskovitim plažama
•  4 manja ugostiteljska objekta, 1 hotel
•  ukusni plodovi mora i zemlje- ekološki čisti
•  prirodne i kulturne znamenitosti
•  blizina velikih turističkih centara, nacionalnih parkova
•  svježi maestral koji svakodnevno puše s uzavrelog, kamenitog Paga.

Prof. Frane Dušević

Jovići se nalaze u istočnom dijelu općine Ražanac .

Nastali su na starohrvatskom selu Čakavaci. Ime su dobili po obitelji Jović koja se tu nalazi na 1609.g. u Polačini, odnosno u zaselku Pustojancima Prije turskih vremena ovdje su živjela hrvatska sela Pustojanci, Čakavci Veliki I Mali spominju se 1367.g. za vrijeme hrvatskih knezova Markovića roda Šubića iz Bribira. Njihovi posjedi se ovdje sppominju 1490.g. 0d crkve Sv Marije mandaline do crkve sv Andrije ispod Ražanca. U čakavcima su imali svoje kuće I sagradili crkvu sv Marije Mandaline štpo se I danas vidi po pploči iznad ulaznih vrata na kojoj je grb Šubića s orlovskim krilom. Najvjerojatnije su ovdje i pokapali svoje pokojne. Nema dokumenata da je ovo bila župa, najvjerojatnije su pripadali župi Ražanac čija je župna crkva bila današnja crkva Sv Andrije Iz raznih spisa doznajemo da su u Čakavcima bila ova prezimena: Braća milojević- 1487.g., Ostoja I Naško Viverinić- 1461.g., Gortan Vrsajević-1494.g., Mate Radonić 1506., Toma Meštrović 1502., Marko Grahorić 1507.g., Toma Bonac 1508.g.g, Goran Jurinović 1551 Knezovi Markovići od 1367-1557.g., Braća Gallei iz Zadra 1505.g., De Grisogonis iz Zadra 1841.g.,

Upadom Turaka u ove krajeve, kao I mnoga naša sela , tako su Pustojanci I Čakavci potpuno uništeni I razoreni. Iz spisa doznajemo da su knezovi Markovići 1501-1508.g. prodavali svoja imanja Čakavcima, najvjerojatnije od straha pred Turcima. Zadnji se spominje od Knezova Marković 1551.g. kad prodaje zemlju Grguru Jurinoviću . Crtež Čakavaca postoji iiz 1609.g. na kojemu se vidi do kud su se prostirala naselja, koje su Turci potpuno uništili I zapalili crkvu sv marije Mandaline koju zasigurno zbog toga Bianchi ne spomin je u svojoj Zara christiana II 1879.g.

Po predaji postoji da je tu ubijen od turaka svećenik čiji se grob nalazi pred oltarom dotične crkve. da li je to svećenički grob ili nekog od knezova Markovića koji su dali sagraditi tu crkvu nije poznato. Crkva je bila mnogo stoljeća ruševina I u prošlom stoljeću je za vrijeme župnika ražanca don vlade Cvitanovića obnovljena.

Prema popisu stanovništva u vrijeme Mlečana 1421.g. Čakavci se spominju kao selo koje graniči sa selom Krbavac Lug (današnji Radovin) vlasništvo zadarskog plemića Filipa Jurjevića , a Mlečani su ga tad uzeli sebi jer im nije bio odan. U spisu iz 1641.g. sppominju se Veliki I Mali čakavci, Pustojanci (lokalitet današnjih Jovića), Mundići (Premundići). Ovo selo je bilo iznad današnje crkve sv Petra u Radovinu, a pripadalo je župi Krbavac Lug. spominju se Zlokrajci zapadno od sela a bili su zapadno od crkve sv Andrije u Ražancu, spominje se selo Maljine koji su tad bili na lokaciji današnjih Beretina u Radovinu, selo Šapot u Radovinu, selo Grljevac bilo je u bilzini crkve sv Andrije, selo Brus zapadno od sela Zlokrajci prema rtini, selo Plemići ispod sela Zlokrajci I Brus.

Godine 1507. Ražančani I Čakavčani grade utvrdu I kuće u današnjem Ražancu (Zapis notara Rajmunda)
U spisima se spominje popis stanovništva Zadarskog kotara iz 1527.g.prema kojem su Čakavci imali 35 stanovnika.Početkom 17 st na lokalitet starohrvatskih sela naselili su se današnji stanovnici Jovića. Obitelj Jović se spominje u Pustojancima 1609.g.. Pustojanci su bili gdje su danas južni Jovići

Godine 1648. se spominje kapetan Iveško Jović koji predvodi Ražančane u obradni od turskih napada. (prema istraživanju Roman jelić: Selo Čakavci I knezovi Markovići od roda Šubića – Zadar 1974.g.)

u 18. I 19.stoljeću Jovićani su se zbog siromaštva uglavnom iseljavali u druge krajeve I dijelove Svijeta. taj trend se nastavio I u 20 st. Jovićane nisu zaobišli I veliki ratovi u 19. I 20 st. kao boelsti I druge nedaće.

Današnji Jovići “rasporedili” u tri skupine zaselaka kao što su se nekada Čakavci sastojali od Velikih i malih Čakavaca tako su današnji Jovići raspoređeni u tri skupine zaselaka; Istočni Jovići( obitelji Demo, Jović i Miočić) Srednji Jovići( obitelji Jović, Bukvić, Pavić, Gruban)i Zapadni Jovići ( Obitelji Barać, Mustać, Kandasić, Vuleta)

Sva tri zaselka broje oko 500 stanovnika. Najveći zaselak su srednji Jovići ili po domaći Zapadni gdje se nalazi škola sagrađena između dva rata, crkva i seosko goblje. Do konca II svjetskog rata su bili zaselak Ražanca. kroz Joviće prolazi državna cesta D 106 Posedarje – pag. Jovići su udaljeni 6 km jugoistočno od Ražanca) uz prometnicu prema Posedarju i Masleničkom mostu na nadmorskoj visini od 160 metara. na. Od južne obale velebitkog kanala su uidaljeni oko 700 metara do mora vodi asflatirana cesta. Omiljena kupališta Jovićana su Radanovica, Vrulja, Dvogrlice, Baraćovo kupalo, Ikinca, Čelinka. Između mora i kuća protire se krš, prema ražancu se prostire hrastova šuma Gaj. Na jugu je polje. Topografski pojmovi Od sjevera prema jugu: Radanovica, kosa, krš, demanija, gavranići, plat, baraćova glavica, krš, drače, staništa, stuubline, borina glavica, prispa, sumporna banja, nazivi njiva: juranovka, jurčinka, betovka, bakmačovka …

Mještani se se od davnina bavili stočarstvom i poljodjeljstvom. Zbog poslolice , bure i slabodohodovne poljoprivrede odvajkada su išli ploviti na more. Tako da u jovićima nema kuće ku kojoj nema najmanje jedan pomorac.

Tradicijska kultura mještana jovića je ostala održana do dana današnjeg i ona se očituje kroz:
•  stare napjeve
•  kolo
•  običaje vezane uz velike blagdane
•  običaje vezane uz doba godine
•  običaje uz pokapanje mrtvih

Prezimena koja nalazi,o u Jovićima: Jović, Gruban, Miočić, Stošić, Pržić, Proroković, Barać, Knežević, Verunica, Mustać, Vuleta

Najbrojnije je prezime Jović. U selu se nalazi područna četverogodišnja osnovna škola J barakovića koju trenutno pohađa 20 učenika. Pored škole se nalazi osvjetljeno asfaltirano igralište. Početkom 90 godina prošlog stoljća asfaltiran je Banov put koji vodi od Mjesta do mora dužine oo 1000 m Neposrednio prije Početka Domovinskog rata mještani su dragovoljnim radom uredili, popločali omiljenu plažuRadanovica. Prije 15 a.k godina također dragovoljnim radom su mještani uredili lučicu Vrulja 20 ak vezova.

Mještani Jovića su vrlo aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu. Mjesto je dalo 83 dragovoljca Domovinskog rata U ratu smo imali 2 ranjena mještana. Nitko nije poginuo.

Nakon rata prionulo se je izgradnji mjesta te vraćanju mladih Jovićana na ognjišta.

Tijekom rekonstrukcije Državne ceste posedarje- ražanac asfaltirano je oko 5 km ulica u mjestu, poboljšana je javna rasvjeta, izgrađeno je oko 3 km nogostupa. Pristupilo se je uređenju crkve Sv Nikole Tavelića; izgrađen je kameni zid dužine oko 200 metara, postavljena nopva dvorišna vrata na uazui u crkvu i groblje, uređen je prostor ispred crkve, započelo se je s uređenjem novog dijela groblja. Mještani su uvelike svojim dragovoljnim radom i novčanim prilozima pomogli ostvarenju ovih projekata. U tijeku je natječaj za vodovodizaciju mjesta. Te se nadamo da ćemo 2008. godine kada slavimo 400 godina od spopmena imena Jovićč imati tekuću vosdu u svakom domaćinstvu.

U planu su nam cjelovito uređenje poljskih putova, obnova crkve sv Marije Mandaline,uređenje mirila, uređenje velikog igrališta, ….. a sve u cilju revitalizacije Jovića.

dr Nediljko Jović, don Ivan Kevrić

Ljubački Stanovi nalaze se 9 km jugozapadno od Ražanca. Mjesto broji stanovnika Nalazi se na obali Ljubačkog zaljeva na ulazu u Ljubač s Južne strane . Odnedavno je formiran samostalni mjesni odbor Ljubački Stanovi. Dio su župe Ljubač. U Ljubačkim Stanovima nalazi se crkvica sv. Ivana Glavosjeka, koja je sagrađena 1895.g. na temeljima istoimene starodrevne crkvice, također se nalaze i ostaci crkve sv marije Magdalene.

Prezimena u Ljubču: Marušić, Dušević, Matak, Borzin….

Mještani se bave poljodjeljstvom i ribarstvom.

Prof. Frane Dušević

Krneza (općina Ražanac, Zadarska županija, Republika Hrvatska) selo je u Sjevernoj Dalmaciji (uz sjeverozapadni rub Ravnih Kotara) smješteno 16 km sjeverno od Zadra, 5 km južno od Ražanca , 2 km jugoistočno od Ljubča i 3 km zapadno od Radovina ), oko 40 m nad morem ( na 44 o 15′ i 36” sj . zemlj . širine i 15 o 15′ i 02” ist . zemlj . dužine ), površine 8,48 km 2 , sa 196 žitelja i 23 st / km 2 (2001.). Njena tri zaselka ( Čolaci , Mataci i Zekanovići ) smještena su 2-3 km od mora uz potok Jarugu – s povijesnim imenom Krneza ( Cernesa ), kao i današnjim za ponornicu koja protječe krnezarskim podzemljem, a izvire, vjerojatno, na jugoistočnim obroncima Velebita, uz rijeku Zrmanju, kao Krnjeza)koja, izvirući u Slivnici Donjoj, vijuga 10-tak km prema zapadu uz sjeverni rub vapnenačkog grebena ( Kose, obrasle hrastom, smrikom, grabom, jasenom i dračom) flišno-laporskom brežuljkastom udolinom, ulijevajući se Ričinom uLjubački zaljev . Prevladava submediteranska klima, s prosječnom temperaturama oko 25-30 o C ljeti i 10-15 o zimi (od niskih -8 o C zimi do +38 o C za ljetnih žega), ne baš vlažna, kojoj glavno vremensko obilježje daje silovita bura s Velebita, jugo iz šumskog zaleđa , maištral s Ljubačkog zaljeva i levanat s istoka.

O naseljenosti područja Krneze u prapovijesti za sada nema pouzdanih spoznaja (što ne znači da ih uskoro ne bi moglo biti). O životu u antičko doba svjedoče ostaci vile na lokalitetu Glavčine , oko 2 km istočnije te tragovi morske solane uz jugoistočnu obalu Ljubačkog zaljeva, na ušću potokaJaruge i ostatci građevinske opeke u njenoj blizini.

Predkršćanski tragovi života (4.-7. st.) tri su manja grobna humka na lokaciji Zidine (na žalost, uništena neistražena).

Srednjovjekovna Carnizza , Carnixa, Charnisa, Chernixa, Cernesa ….. (samo neki od 20-tak povijesnih zapisa o imenu naselja) bila je u starohrvatskoj Ninskoj županiji, Ninskoj biskupiji i Ninskoj općini). Prema povijesnim izvorima, jedno je od prvih naselja Hrvata u ovim krajevima (poč. 7. st.). O tome svjedoče mogao bi svjedočiti grobni humak ( tumulus ) Glavica na lokaciji Razbojne ( Razbine ), s dobro očuvanim grobovima iz starohrvatske povijesti (9. i 10. stoljeće). Od 13. stoljeća s naseljem su povezana četiri (od 12) hrvatska plemena: Jamometi, Mogorovići, Kačići i Tugomerići (ovima pripadaju Šegotići, žitelji Krneze od 15. do 17. stoljeća. Riječ je o „staroj“ Krnezi bliže moru (Ljubačkom zaljevu), na brežuljku oko crkve Gospe od snijega (na to upućuje toponim Zidine s vremenom zatrpanim ostatcima građevina), uz u rimsko doba izgrađen put od Aenone ( Nina ) prema Velebitu i dalmatinskom zaleđu. Stoljećima uz vječno ratujuću granicu Mlečana i Turaka, ovo naselje je konačno ispražnjeno tijekom 17. stoljeća – na mapi iz 1675. godine stambene zgrade i crkva Gospe od snijeg a ucrtane su bez krovova. Broj žitelja u to doba nije nam poznat, ali župa sa svećenikom svjedoči o veličini naselja. „Stara“ Krneza još uvijek čeka arheologe, kao i saznanja o njenoj eventualnoj povezanosti s tumulusom zvanim Glavica (i još dva neistražena) u neposrednoj blizini.

Današnja Krneza nastala je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeća oko kilometar južno, na današnjem mjestu. Žitelji (rodovi Matak, Zekanović, Čolak) pristigli su u ovdje, zaustavljajući se više desetljeća u Ražancu, iz južno-velebitskog planinskogLjubotića (zaselak naselja Tribanj ). Osim njih, danas su u Krnezi prezimena Miočić, Lazanja, Jelinić, Katić i Kalac, većinom doseljeni u „laštvo“. Od 1880. godine (69), broj žitelja do 1971. godine stalno raste (popisi: 1890. -131, 1900. – 136, 1910. – 179, 1931. – 216, 1948. – 234, 1953. – 255, 1961. – 273, 1971. – 298), naglo se smanjuje do 1981. (212), zatim lagano raste (1991. – 228) te danas lagano ali uporno opada: 196 u 2001. godini te (procjena) oko 190 u 2007. godini, nešto više muških no ženskih. Prema popisu 2001. godine, žitelji svih 60-tak obitelji su hrvatske narodnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti, a tako je, s rijetkim iznimkama, bilo i kroz povijest.

U Krnezi se do novijih vremena živjelo od poljodjelstva (koliko je to dozvolila česta posolica nošena burom s Velebita i ljetna suša) i stočarstva. Vrmenta (kukuruz), pšenica, žito (ječam), zob i raž bile su glavne žitarice, a kumpiri(krumpir), zelje – rudica , glavato(kupus), pamidor (rajčica), kapula(crveni luk), luk (bijeli), bob, biža ,fažol , jari grah, blitva , batarava(stočna repa), paprika, četruni(lubenice), cate i miluni (dinje), kukumari ( krastavci ) i drugo domaće bilje rastu (doduše, sve manje i manje) poljima i vrtovima, naročito uz Jarugu i njen desni pritok Gornju jarugu . Ovce, goveda (više volovi no krave, konji i magarci bili glavna radna snaga, a svinjetina, ovčetina, teletina, junetina, govedina, kokoše/pilići, tuke (ćurke), guske i patke mesni dio domaće, nekad ekološke, prehrane. Prodavalo se kako i gdje se moglo – povrće na zadarskoj tržnici, a vino i rakija (kradomice, zbog visoke trošarine) po gostionicama u okolnim selima (u Krnezi ni danas gostionice nema !), Zadru, Pagu, Podgorju i Gorskom Kotaru . Pokušalo se i s duhanom, pamukom i buhačem, ali nije uspjelo. Iako je mehanizacija istjerala volove i konje, danas od zemlje, kao jedinog zanimanja, jedva tko živi. Ipak, povrtlarstvom, maslinarstvom i vinogradarstvom kao pomoćnim zanimanjem rijetki pojedinci počinju baviti intenzivno (županijska prva nagradu za bijelo vino, Polača 2007.).

Iako podalje od mora, živjelo se i od ribarstva u Ljubačkoj vali . Stari Kaići – plazače , vrše , kite , osti, ferali i parangali nestali su pred 30-tak godina. Nije manjkalo lokarada, uliganja , sipa, mražnjaka (cipal), raža, gauna i girica. Danas se pojedinačno vraćaju, u modernijem izdanju. Svega njih nekoliko, v iše za zanimaciju neg’ iz potribe ! U Jarugi se znalo uloviti i pokojega ugora (jegulja).

Obrtnika je svega nekoliko (po jedan strojarski i stolarski, a jedini kombajn nema baš što žeti. Od nekadašnjih više mlinica na Jarugi ostala je samo ona u Čolaka (upisana u fond kulturnog blaga Hrvatske), a od dvije u Mataka sačuvane su samo zidine. Od prodavaonica ima samo jedna – za potrebe poljodjelastva i graditeljstva. Po kruh i ostalo za jelo i piće najbliži su dućani u Ljubačkim stanovima, Ljubču ili Ražancu. A ni Zadar nije daleko.

Turizam je u začetku (poneki apartman već se iznajmljuje) s namjerom njegovog razvitka u skorije vrijeme.

Krnezara je više izvan nje same. Najviše ih je u Zadru i Rijeci, ali i drugdje diljem Liješe naše. Kao ekonomski i politički izgnanici rasuli su se i svijetom – Amerikama, Kanadom, Australijom, Njemačkom, Austrijom, Francuskom,……..

Osnovno 4-godišnje školovanje , za sve obveznike osnovne škole, njih 50-tak, prvi put u njenoj povijesti, u Krnezi je počelo u listopadu 1944. godine. U 1945. godini bilo ih je 70-tak (iz Krneze i Podvršja, ražanačkog zaselka). Od oko njih 40-tak u naredna tri desetljeća, u 2006/07. godini ima ih samo šest. Prve tri godine škola je bila u privatnim kućama (u Čolaka i Zekanovića), a od rujna 1947. godine škola je u istoj zgradi u Mataka . Bila je (15-tak godina) u sastavu škole u Ljubču. U školskoj 1960/61. godini bila je matična osmogodišnja škola za Krnezu, Ljubač i Radovin. Danas je u sastavu Osnovne škole Jurja Barakovića Ražanac . Do 1960. godine djecu je učio jedan učitelj/ica, do 1980. dva/dvije, a nakon toga samo jedan/jedna.

Mjesna crkva Gospe od snijega izvorno potječe (najvjerojatnije) iz 12. stoljeća i bila je župna crkva sve do nastanka „nove“ Krneze u 17. stoljeću u okviru župe Ražanac. Njen popravak spominje se 1446. godine (majstor Luka Paršić ), a 1482. godine župnik joj je bio Petar. Papin vizitator Priuli posjetio je tu („bez krova i oltara“) „poljsku“ crkvu 1603. godine („juspatronat obitelji Šegotić s beneficijom od 4 dukata, u posjedu ninskog arhiđakona Ivana Parenčića , s obvezom mise na dan Sniježne Gospe “. Župa je, prema njegovom izvješću, „ odvajkada bila glagoljaška – s hrvatskim jezikom; župnici dijele sakramente po rimskom obredu, služe se brevijarom i misalom napisanim hrvatskim jezikom i glagoljskim pismenima po sv. Rimskom obredu“. To i nije čudno jer je samo desetak kilometara zapadno, u Ninu, sjedištu Ninske županije i biskupije stolovao (900-929.) Grgur Ninski , biskup i kancelar hrvatskog kraljevskog dvora, glavni zagovornik staroslavenskog jezika, pisma glagoljice i glagoljaškoga bogoslužja. Misno slavlje (obveza župnika iz Ražanca) bilo je uobičajeno jednom godišnje – 05. kolovoza, na blagdan Gospe od snijega, a sada i jednom mjesečno (svake mlade nedjelje u 12,30 sati).

Crkva Sv. Ivana odrubljene glave ( Sv. Ivana glavosjeka) u Ljubačkim stanovima nekad je nazivana i crkva Gospe od Krneze ( Madonna di Chernisi ), a i samo naselje Ljubački stanovi početkom 19. stoljeća prikazani su na katastarskoj mapi kao Krneza ( Cernesa ).

Tradicionalno zborno pjevanje (svatovi, druga slavlja i veselja) vrlo je slično ličkom, u pravilu mješovito (muško/žensko). Orcanje je muški dvojac, jedan pjeva, a drugi ga prati. Gotovo je zaboravljeno nekoliko plesova – kola bez glazbe praćenih pjesmom (jedan solira, a drugi ga istim tekstom prate): kolo , š etalica (sa ili bez biranja u kolo ) te bez pjevanja stupčenje . Uz citare (usnu harmoniku), u krug ili zmijoliko, pjevajući, plesalo se kukulešće. Mi smo braća terzije, a mi seke vezilje…također se igralo i pjevalo nekad . Diple ( usnjače , bez mijeha) i gusle su samo u sjećanjima. U drugoj polovici 20. stoljeća djevojke su pjevale izvornedalmatinske pisme , a uz citare znalo se zaplesati valcer, swing i tango. U školi je djelovala i mlada kazališna družina , a redatelji su u pravilu bili učitelji . Prva kino predstava ( žurnal ) bila je na otvorenom 50-tih godina prošlog stoljeća. Gledalište je bilo pri brigu u Dragi , a platno zid jedne kužine. Tradicionalno vjersko pjevanje čulo se i čuje za blagdane – ali se većinom molilo i pjevalo, kao i danas , u obiteljima te u crkvama u Ljubču i Ražancu. Moliti krunicu bio je redoviti večernji sadržaj pojedinih obitelji u zimskim večerima – običaj danas nestao.

PROŠEĆITE KRNEZOM !

Želite li uživati u još nedirnutom krajoliku, osjetiti krotko fijukanje slane bure zimi, čuti sôvin huk i ćukov pijev u vedrim zvjezdanim noćima, doživjeti miris livada i ocvalih stabala uz žablji kreketaški zbor proljetnih i ljetnih večeri, okupati se na samo kilometar-dva udaljenim prekrasnim pjeskovitim plažama u Ljubačkoj vali , osvježiti se razbarušenim maestralom, uživati u jedinstvenom zalasku sunca s pogledom na zelenilo polja i livada, more i vrleti Velebita, kušati komadić pršuta ili sira i popiti gutljaj izvrsne žutice ili crnjaka , sresti gostoljubiv svijet – samo svratite!

Nenad Zekanović- Mićo

Podvršje je naselje sa stotinjak žitelja smješteno na južnoj , prisojnoj strani Matakovog briga, brdovitog grebena što se proteže od Radovina na istoku do Rta Ljubljane, povijesnog naselja Gliube / Liube prema zapadu. Posljednjih stotinjak godina uključeno je u naselje Ražanac , a zaselci s prezimenima Uzelac, Barišić, Miočić, Čolak , Stoši ć, Matak i Jordan, redaju se uz danas asfaltni put od istoka prema zapadu.

Brojni izvori pitke vode u gotovo svakoj udolini na Matakovom brigu, zaklonjenost od ponekad orkanske bure s posolicom te plodno zemljište na njegovim južnim padinama stvorili su uvjete za rano naseljavanje i ovog kraja. Vinogradi i maslinici uz povrtlarske kulture nekad su bila obilježja ovoga naselja, a i danas se razvija u tom smjeru.

Ostatci rimske vile svjedoče o životu u antičko doba, a od njenog kamenja 50-tak metara istočnije izgrađena starokršćanska dvobrodna bazilika zavidnih razmjera na lokalitetu Glavčine (4. ili 5. stoljeće) upućuje na brojnije kršćansko pučanstvo u to vrijeme.

Podkraj 17. stoljeća (oko 1680. godine) ražanački knez Ivan Rukavina „priveo je iz Trnovca (vjerojatno onog kod Gospića u Lici) u Podvršje kod Ražanca svoju i još 11 obitelji (Šimuna Rukavine, Andrije Rukavine, Marka Kovača, Marka Trošelja, Nikole Rusina, Martina Katića, Rade Frlete, Ivana Eraka, Ante Kožulovića i Dmitra Ugarkovića“, a providur „Cornaro dodijelio im je puste zemlje među granicama Ljubča i Radovina“. Rukavinka je i danas toponim za mnoge čestice zemljišta između Krneze i Podvršja.

Naselje je u 19. stoljeću bilo orijentirano prema jugozapadno kilometar-dva udaljenoj Krnezi o čemu svjedoče podatci o sahranama žitelja Podvršja na groblju kod crkve Gospe od snijega u 19. stoljeću, svetkovanje Gospe od snijega 5. kolovoza (uz svetkovinu Gospe od Ruzarija prve nedjelje u listopadu) te pohađanje osnovne škole nakon izgradnje škole u Krnezi 1947. godine.

Prof. Nenad Zekanović Mićo