Općina Ražanac

2186

Općina Ražanac je smještena  oko 20 km sjeveroistočno od Zadra uz obalu Velebitskog kanala (g.š. 44° 16′ 57” N i g.d. 15° 21′ 08” E), Općina Ražanac graniči s općinama Starigrad, Posedarje, Poličnik, Vrsi te s Otokom Pagom.

U davna vremena naselja su bila smještena uz rubove obradivog i vodom bogatog zemljišta, jer su poljodjelstvo i stočarstvo, uz lov, bili osnovni načini preživljavanja. Tako se po kosi od Jovića do Rtine od davnina smjestilo mnoštvo naselja (to isto vrijedi i za kosu od Radovina do rta Ljubljana iznad Ljupča) koja se spominju u raznim spisima i dokumentima: Ražanac (oko crkve sv. Andrije), Stanića ili Stakića Selo, Brusi, Oštri Rat (današnja Rtina), Čakavci ili Kiakavci (današnji Jovići), Zlokajci ili Zlokrajci (negdje na položaju današnjih Rudića), Polačina i Pustojanci (u blizini današnjih Jovića), Krbavac Lug (blizu današnjeg Radovina) i Mundići (između današnjih Jovića i Radovina).
Leopold Riko Finka u svojim spisima navodi da se ovaj položaj naselja smještenih po kosi od Jovića do Rtine zvao jednim imenom RAŽANAC. On to obrazlaže dužinom ove kose od oko 15 km koja ima oblik ražanja.
Vinjerački pjesnik Vladislav Vežić u svojoj pjesmi “Ražanac i junakinja Nidićka” kaže:

Na obali pri sinjemu moru,
ne daleko od Vinjerca b’jelog,
leži mjesto pitomo i davno,
koje Ražov njekada sagradi…

Prema pjesniku V. Vežiću utemeljitelj današnjeg mjesta Ražanac, bar što se imena tiče, je uglednik ražanačkog  kraja starac Ražov.
Koliko nam je danas poznato ime mjesta Ražanac prvi put se spominje 1332.g. u popisu dobara zadarskog plemića Vučine Martinušića.

1950

Prošlost života na ovom prostoru vodi nas daleko u prapovijesno razdoblje. Arheološki spomenici s ražanačkog područja poznati su još iz polovice prošlog stoljeća. Istraživana su samo dva arheološka nalazišta: glavica na kosi u Jovićima, u kojoj su nađeni grobovi starih Liburna (ilirsko pleme), i gradinsko naselje iz brončanog doba na Jazvinačkom brigu, sjeverno od Mataka. Međutim, stručnjaci su više puta obilazili ovaj kraj i prikupili mnoštvo podataka o životu na ovom području od najstarijih vremena do danas.

Najopsežnija i najkvalitetnija arheološka istraživanja na području Ražanca proveli su arheolozi Šime Batović i Sineva Kukoč sa suradnicima. Oni su istraživanjem ovog područja unijeli jedan blistavi kamenčić u mozaik, ne samo hrvatske, nego i europske, pa čak, i svjetske kulturne i arheološke baštine. Danas je ražanačko područje poznato svim arheolozima i unijeto je u sve arheološke karte.

Godine 1982. potpunije je pregledan velik dio ražanačkog područja i tada su novija razdoblja detaljnije osvijetljena. Tako se danas barem pouzdano zna da je taj prostor bio naseljen tijekom svih povijesnih razdoblja.
Najstariji zasad poznati ostaci života na tlu Ražanca potječu iz polovice starijega kamenog doba (srednji paleolitik, prije približno 100 000 g. pr. Kr.). to su brojna oruđa izrađena od kremena, većinom strugala, prikupljena po kosi od Radovina do Ljupča, odnosno na dijelu Jovića, Podvršja i Rtine, gdje su tadašnji ljudi boravili i živjeli od lova.
U toploj klimi srednjepaleolitskih interglacijala, koja je prevladavala na ražanačkom području, lovci su pretežno naseljavali otvorene prostore i poluspilje. S ovog područja su i najbrojniji ostaci iz toga doba u cijeloj sjevernoj Dalmaciji, a Ražanac je ujedno i jedno od najbogatijih nalazišta iz srednjeg paleolitika u Hrvatskoj svrstan uz mnoga naša poznata nalazišta, kao što su: Krapina, Veternica, Vindija, Velika pećina, Samobor, Varaždinske Toplice, Panjovorica kraj Velikog Rata, Krševanje polje kod Sali na Dugom otoku, Ledenice i Dražica na Molatu i Polje u Zapuntelu.
S ovog područja potječu i kasniji ostaci iz mlađeg razdoblja starijeg kamenog doba, a ima i tragova mlađeg kamenog doba (prije približno 4 500 godina). To su različita kamena oruđa: strugala, noževi, strelice, svrdla i dr. Najvažniji ostaci iz mlađeg kamenog doba otkriveni su 1885.g. u polju na predjelu zvanom Opatija. To su bile narukvice od školjke kamenice (Spondylus) koje se danas čuvaju u zagrebačkom arheološkom muzeju.

Mnogo su brojniji kasniji ostaci iz doba Ilira, od bakrenog do željeznog doba (od prije 4 500 do 2 000 godina). Većinom su to grobni humci (glavice) i gradinska naselja, raspoređeni po kosama od Jovića do Rtine i od Radovina do rta Ljubljana iznad Ljupča.

Na širem području Ražanca živjelo je ilirsko pleme po imenu Liburni, čiji su ostaci pronađeni u mnogim grobnim humcima i gradinskim naseljima gdje su oni živjeli pretežno od lova. O životu i ponašanju Liburna fra Filip Grabovac kaže: “Liburneži uvik ljudi biše zli, opaki, nevirni, lupeži morski i zemaljski, već što bi u nji običaj ovi jedan dobar, to jest na konak bi svakoga primali, znana i neznana, i častili bi što bi više i lipše mogli. I ovo u nji bijaše običaj, da tko ne bi primio putnika i učinio, kako reko, tada bi mu kuću sažegli.”
Na grobnim humcima i na gradinama, kao i na cijelom području, ima brojnih tragova života, a osobito je mnogo zemljanih posuda. Vrlo su brojni grobni humci, kojih je na stotine, veličine dvadesetak i više metara, promjera i visine do dva-tri metra. U Jovićima su ti humci izgrađeni od nabacanog kamenja i zemlje, a tri velika humka koji se nalaze u polju između Ljubačkih Stanova i Mataka, na području Krneze, samo su od zemlje. U njima su grobovi od kamenih ploča s ostacima pokojnika u zgrčenom položaju. S pokojnicima su pokopani i različiti predmeti (nakit, posude, oruđa i dr.).
U to vrijeme bila su uobičajena naselja na brdima. Na ovom području protežu se uz sjeveroistočni rub kose od Radovina do rta Ljubljana.
Osim Beretinove gradine kod Radovina i Ljubljane kod Ljupča, koji su i najpoznatiji, na prostoru Podvršja, Ražanca i Rtine ima ih pet. Tri su iz brončanog doba (brežuljak Mali Šibenik i Jazvinački brig iznad Mataka te Bila glavica, malo zapadnije), a dva naselja potječu iz željeznog doba (naselje na brežuljku Veliki Šibenik, istočno od Mataka, i Venac iznad uvale Plemići, oba zanimljiva po tome što su zasad jedina poznata naselja na našoj obali sa zemljanim bedemima, od kojih je onaj na Vencu mjestimice visok do 10 m, a širok do 30 m).
Osim spomenutih naselja otkriveno je više nalaza (kamenih sjekira, strelica i dr.) iz bakrenog doba na Maloj glavici i Jazvinačkom brigu.

Ražanački je kraj bio naseljen i u doba rimske vladavine, prije 2.000 do 1.500 godina. Od prijašnjih naselja zna se da je, osim na Beretinovoj gradini i Ljubljani, nastavljen život samo na gradini Venac. Međutim, na više su položaja bile podignute gospodarske zgrade rimskih posjednika (villa rustica), kao podno Matakovog briga, ispod Mataka i u polju, oko jedan kilometar zapadno od ceste Ražanac-Zadar (Glavčine) nedaleko Plemića, na današnjem lokalitetu Carev brig. Tu su otkriveni ostaci zgrada, grobova i dr., a ispod Mataka pronađeno je i više grobnih kamenica (sarkofaga).

1792

Ranohrvatsko selo Ražanac do turskih je provala bilo smiješteno oko crkve sv. Andrije, u polju, oko 2 km južno od današnjeg mjesta. Mjesto na današnjem položaju uz more izgrađeno je tek početkom 16.st., nakon što su Mlečani radi obrane od Turaka i gusara uskoka u Velebitskom kanalu izgradili brojne utvrde. Tako su i na omanjem poluotočiću uz more 1507.g. izgrađene tri kule oko kojih se počinju graditi kuće i razvijati naselje.

Od 1645. do 1669.g. vodio se rat između Turske i Mletačke Republike (Venecije) za otok Kretu, tj. Kandiju, tzv. Kandijski rat. Ubrzo se rat proširio na čitavo Sredozemlje, a umnogome se odrazio na Dalmaciju i sam grad Zadar, koji je bio najvažniji grad u posjedu Venecije na istočnoj obali Jadranskog mora.

Odmah prve godine Kandijskog rata (1645.) Turci su napali Ražanac, ali bez uspjeha zahvaljujući domišljatosti i hrabrosti ražanačkih žena, a ponajviše, kako legenda kaže, babi Nidićki.

Dok su se vodili veći ratovi na istoku Europe bosanski je paša Ibrahim po nalogu Porte (Carigrada) odlučio napasti Dalmaciju. Lički sandžak Halil-beg je krenuo sa nekoliko tisuća vojnika preko Ravnih kotara na Nin, koji je u to vrijeme bio lijep i bogat grad. Krećući se tako silna vojska prema Ninu odvojilo se 709 konjanika i krenulo prema Ražancu paleći i pljačkajući u svakom selu kroz koje su prošli. Ražanac je, međutim, bio dobro utvrđen, jer mu je sa sjevera, istoka i zapada bilo more, a sa južne debeli zid sa tri kule. Sa vanjske strane zida bile su dvije potleušice (kamene kućice pokrivene slamom), gdje su noćnu stražu držali puškari, kojima je bio zadatak da na vrijeme obavijeste stanovništvo o turskoj opasnosti.

Zbog učestalih turskih nasrtaja mještani Ražanca i okolnih sela zatražili su pomoć u ljudstvu Mletačkog Senata, a ovi su im, ni manje ni više, poslali dvadeset vojnika za obranu. Mletački vojnici su uvijek ostajali u ražanačkoj utvrdi, a svi Ražančani, koji su bili sposobni za nošenje oružja, borili su se po okolici s Turcima da bi obranili svoja ognjišta. Tako je bilo i tog dana kad je na Ražanac nasrnulo 709 turskih konjanika. Naime, Ražančani su krenuli u ispomoć Ninjanima, jer su čuli da je na Nin krenula golema turska vojska, a u Ražancu su ostali starci, pedesetak žena, djeca i dvadeset mletačkih vojnika. Ražančani nisu odmaknuli ni 5-6 kilometara kad su se na brijegu pojavile turske čete. Mletački vojnik, koji je čuvao stražu na vrhu kule, odmah je primijetio silnu tursku vojsku i počeo vikati iz sveg glasa:

Aberia, na noge se braćo, evo Turakah, na noge se!”

Zatim se brzo spustio niz ljestve, trčeći pošao do crkve i desetak-petnaest puta zazvonio zvonom da bi svi čuli uzbunu. I malo i veliko se prepalo kad čuše viku vojnika i zvuk zvona. Znajući o kakvoj je opasnosti riječ, jer to nije bila prva uzbuna u ondašnja nemirna vremena, svi potrčaše prema velikoj kuli noseći noževe, puneći puške, vukući kose, srpove, sjekire i druge alate s kojima se može lakše zadati smrt. Vojvodica ove čudne ženske čete bijaše neka baba Nidićka koja je išla ispred svih s puškom na ramenu i nožem u ruci. Popela se na zid i okrenuvši se hrabrim braniteljicama poče ih bodriti:

Amo ćerce, amo, evo pasah nedajmo im pristupiti k našim vratim; pogledajte na me. Sve da i otmu turci Ražanac malo bi baba štetovala, jer mi nebi drugo već da život mogli oteti, koji je i tako slab i pod teškim bremenom ljute starosti pritisnut, ter malo može produljiti; nemam roda ni poroda, nemam kuće ni kućišta, neg drugom kudilju predem da me prirani i priderži, a vi imate kuću, rod, pleme, vašu dicu koju će oni bisni psi prid vašim očima nemilo pokresati, ako im dojdu pod ruke, dom Božji biti će porobljen i uskvernjen dilim nepodobnim… vaše poštenje…! Oprimo se daklem ter žive Turkom nepridajmo se!”

I tako dok je baba Nidićka bodrila svoju družbinicu dođoše turski konjanici pod ražanačke zidove. Kad prvi Turci dođoše na puškomet, baba prva, a za njom i sve ostale žene sasuše paljbu na Turke. Nekoliko Turaka se strmoglavi sa konja, a ostali uvidjevši da je obrana sačinjena većinom od žena smijući se i rugajući potrčaše prema zidinama, misleći da će ih sama galama i rzanje konja sa zida preplašiti. Ali hrabre Ražančanke i nekoliko muškaraca se ne da, već uz bodrenje i podršku babe Nidićke prolijeva vruću vodu, bacaju paklinu, sijeku gdje god nož i kosa mogu dohvatiti, udaraju sjekirama, sijeku srpovima i neprestano pucaju iz pušaka. Ginu naše junakinje, ali padaju i Turci. Međutim, turska sila je prejaka za pedeset žena i djevojaka i dvadeset vojnika. Kad je počelo nedostajati baruta i olova žene su u strahu gledale kako će Turci za nepunih petnaestak minuta osvojiti Ražanac, njih poubijati, a djecu im odvesti u ropstvo. Tako bi i bilo da im se sreća nije osmjehnula u posljednji čas. Naime, jedna od dvije spomenute stražarske potleušice se zapalila, a baba Nidićka, domišljata i bistra kakva jest, vidjevši da potleušica gori, radosnim glasom poviče:

Sad smo dobile, moje bojnice vridne, amo za mnom samo tri četiri a vi drugo branite se što bolje možete, eto mene do časa s´srićom u ruci!”

Zatim skoči sa zida, a za njom krenuše četiri žene koje su joj bile u tom trenutku najbliže. Ostale kad čuše što baba govori, koju su već za vidovitu držaše, ohrabriše se i još žešće se počeše braniti. Nije prošlo ni pet-šest minuta, kad eto babe sa četiri drugarice vukući svaka košnicu pčela. Baba korača ispred svih kao da joj je petnaest godina i još iz daleka viče iz sveg glasa da se je jedva moglo čuti:

Udrite, udrite, eto i nas sad ćemo im dati po repu.”

Kad mletački vojnici i žene, koje se zajedno s njima braniše od Turaka, opaziše što baba radi, počeše se križati i čuditi, ali pretpostavljajući da joj je to njena vila posestrima rekla za pobijediti Turke jako se obradovaše i jedva dočekaše da dođe do njih. Kad je baba došla ispod zida zapovjedi da se prihvate košnice i sačuvaju dok se i ona ne popne gore. Kad se Nidićka popela na zid uze u ruke sjekiru pa udari po košnicama. Nakon toga rascijepljene košnice baci sa zida u pepeo i žar zapaljene potleušice ne hajući što je ujedaju pčele. Kad su košnice pale u zapaljenu potleušicu razbiše se, a pčele u rojevima izletješe i navališe na Turke i njihove konje. Razbješnjene pčele ujedale su Turke gdje god su stigle tako da se ovi više nisu mogli braniti. Turski konji, osjetivši komešanje na leđima i ubadanje po sebi, počeše se propinjati i trčati tamo-amo po gomilama i kamenjaru. Kad baba Nidićka vidje pomutnju među Turcima poviče:

Eto naših! Eto naših milom Bogu hvala! Čekajte sad Turske strašivice koje ste došle s´ženskim boj biti, čekajte ako ste harni“, pa opet okrenuvši se k’ istoku kao da nekoga vidi: “Berže, berže bratjo evo Turakah na selu, berže!”

Jadni Turci, kad začuše tu iznenadnu viku, uz sve nedaće, počeše drhtati i blijedjeti od straha. U toj pomutnji jedan Turčin poviče:

Valaj bižmo eto kaurina!”

Ostali Turci, kad začuše taj glas, na brzinu skočiše na konje, neki i bez kape i bez saruka, pobjegoše preko ražanačkih ograda, bojeći se kaurina (turski naziv za kršćanina, uskoka), koji su taj dan veselo jeli i pili u Islamu u Jankovića dvorima, a o njima nisu ni mislili.
Eto, tako se Ražanac tog dana na “predziđu kršćanstva”, uz pomoć jedne priproste i siromašne starice i maleni broj hrabrih žena obranio od Turaka. Od tog dana baba Nidićka je u Ražancu uživala najveći ugled, majke su djeci pričale priče o njoj, junaci su je štovali i častili, a djevojke su joj pjesme pjevale u kolu. I danas je Ražančanima drago spomenuti njeno ime.

Legenda o babi Nidićki je poslužila kao motiv pri izradi grba općine Ražanac

1815
GRB Općine Ražanac
GRB Općine Ražanac

Opis grba: na plavoj podlozi u središnjem dijelu se nalazi kula otvornih vrata oko nje se nalazi roj pčela u formaciji 3-2-3. Zastava je plave boje u omjeru 1:2 s grbom u dijagonalno sjecištu u sredini zastave.

Grb je na zastavi obrubljen zlatnom bojom Motiv za izradu grba je poslužila legenda o junakinji Nidićki koja je na Turke bacala rojeve pčela te su se oni povukli. Plava boja simbolizira otpor, simbol mora.

barstva tradicijskih zanimanja ražančana. Roj od osam pčela predtavlja svako pojedino mjesto u Općini.

Pčele simboliziraju odanost, srčanost, hrabrost, marljivost, vjernost, obiteljsko zajedništvo. Ispod grba se nalazi vijenac kojeg sačinjavaju maslina i vinova loza koje označavaju vjekovna zanimanja mještana ražanačkog kraja.

Odluka o opisu i uporabi grba i zastave Općine Ražanac

Novosti

6
godisnje_izvjesce-o-provedbi-zakona-o-pravu-na-pristup-informacija-za-2018-godinu

OBAVIJEST   TEHNIČKI PREGLED TRAKTORA NA TERENU, U RAŽANCU (NA RIVI),...

Plan Proračuna Općine Ražanac za 2019.godinu s projekcijama za...

Polugodišnji izvještaj o izvršenju Proračuna Općine Ražanac od 01.01.2018.-30.06.2018. Izmjena...

godisnje-izvjesce-o-izvrsenju-proracuna-za-2017-godinu izvrsenje-proracuna-2017-opci-dio-i-posebni-dio polugodisnje-izvjesce-o-izvrsenju-proracuna-01-01-18-30-06-18