Krneza

Krneza

1696

Krneza (općina Ražanac, Zadarska županija, Republika Hrvatska) selo je u Sjevernoj Dalmaciji (uz sjeverozapadni rub Ravnih Kotara) smješteno 16 km sjeverno od Zadra, 5 km južno od Ražanca , 2 km jugoistočno od Ljubča i 3 km zapadno od Radovina ), oko 40 m nad morem ( na 44 o 15′ i 36” sj . zemlj . širine i 15 o 15′ i 02” ist . zemlj . dužine ), površine 8,48 km 2 , sa 196 žitelja i 23 st / km 2 (2001.). Njena tri zaselka ( Čolaci , Mataci i Zekanovići ) smještena su 2-3 km od mora uz potok Jarugu – s povijesnim imenom Krneza ( Cernesa ), kao i današnjim za ponornicu koja protječe krnezarskim podzemljem, a izvire, vjerojatno, na jugoistočnim obroncima Velebita, uz rijeku Zrmanju, kao Krnjeza)koja, izvirući u Slivnici Donjoj, vijuga 10-tak km prema zapadu uz sjeverni rub vapnenačkog grebena ( Kose, obrasle hrastom, smrikom, grabom, jasenom i dračom) flišno-laporskom brežuljkastom udolinom, ulijevajući se Ričinom uLjubački zaljev . Prevladava submediteranska klima, s prosječnom temperaturama oko 25-30 o C ljeti i 10-15 o zimi (od niskih -8 o C zimi do +38 o C za ljetnih žega), ne baš vlažna, kojoj glavno vremensko obilježje daje silovita bura s Velebita, jugo iz šumskog zaleđa , maištral s Ljubačkog zaljeva i levanat s istoka.

O naseljenosti područja Krneze u prapovijesti za sada nema pouzdanih spoznaja (što ne znači da ih uskoro ne bi moglo biti). O životu u antičko doba svjedoče ostaci vile na lokalitetu Glavčine , oko 2 km istočnije te tragovi morske solane uz jugoistočnu obalu Ljubačkog zaljeva, na ušću potokaJaruge i ostatci građevinske opeke u njenoj blizini.

Predkršćanski tragovi života (4.-7. st.) tri su manja grobna humka na lokaciji Zidine (na žalost, uništena neistražena).

Srednjovjekovna Carnizza , Carnixa, Charnisa, Chernixa, Cernesa ….. (samo neki od 20-tak povijesnih zapisa o imenu naselja) bila je u starohrvatskoj Ninskoj županiji, Ninskoj biskupiji i Ninskoj općini). Prema povijesnim izvorima, jedno je od prvih naselja Hrvata u ovim krajevima (poč. 7. st.). O tome svjedoče mogao bi svjedočiti grobni humak ( tumulus ) Glavica na lokaciji Razbojne ( Razbine ), s dobro očuvanim grobovima iz starohrvatske povijesti (9. i 10. stoljeće). Od 13. stoljeća s naseljem su povezana četiri (od 12) hrvatska plemena: Jamometi, Mogorovići, Kačići i Tugomerići (ovima pripadaju Šegotići, žitelji Krneze od 15. do 17. stoljeća. Riječ je o „staroj“ Krnezi bliže moru (Ljubačkom zaljevu), na brežuljku oko crkve Gospe od snijega (na to upućuje toponim Zidine s vremenom zatrpanim ostatcima građevina), uz u rimsko doba izgrađen put od Aenone ( Nina ) prema Velebitu i dalmatinskom zaleđu. Stoljećima uz vječno ratujuću granicu Mlečana i Turaka, ovo naselje je konačno ispražnjeno tijekom 17. stoljeća – na mapi iz 1675. godine stambene zgrade i crkva Gospe od snijeg a ucrtane su bez krovova. Broj žitelja u to doba nije nam poznat, ali župa sa svećenikom svjedoči o veličini naselja. „Stara“ Krneza još uvijek čeka arheologe, kao i saznanja o njenoj eventualnoj povezanosti s tumulusom zvanim Glavica (i još dva neistražena) u neposrednoj blizini.

Današnja Krneza nastala je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeća oko kilometar južno, na današnjem mjestu. Žitelji (rodovi Matak, Zekanović, Čolak) pristigli su u ovdje, zaustavljajući se više desetljeća u Ražancu, iz južno-velebitskog planinskogLjubotića (zaselak naselja Tribanj ). Osim njih, danas su u Krnezi prezimena Miočić, Lazanja, Jelinić, Katić i Kalac, većinom doseljeni u „laštvo“. Od 1880. godine (69), broj žitelja do 1971. godine stalno raste (popisi: 1890. -131, 1900. – 136, 1910. – 179, 1931. – 216, 1948. – 234, 1953. – 255, 1961. – 273, 1971. – 298), naglo se smanjuje do 1981. (212), zatim lagano raste (1991. – 228) te danas lagano ali uporno opada: 196 u 2001. godini te (procjena) oko 190 u 2007. godini, nešto više muških no ženskih. Prema popisu 2001. godine, žitelji svih 60-tak obitelji su hrvatske narodnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti, a tako je, s rijetkim iznimkama, bilo i kroz povijest.

podvrsje1

U Krnezi se do novijih vremena živjelo od poljodjelstva (koliko je to dozvolila česta posolica nošena burom s Velebita i ljetna suša) i stočarstva. Vrmenta (kukuruz), pšenica, žito (ječam), zob i raž bile su glavne žitarice, a kumpiri(krumpir), zelje rudica , glavato(kupus), pamidor (rajčica), kapula(crveni luk), luk (bijeli), bob, biža ,fažol , jari grah, blitva , batarava(stočna repa), paprika, četruni(lubenice), cate i miluni (dinje), kukumari ( krastavci ) i drugo domaće bilje rastu (doduše, sve manje i manje) poljima i vrtovima, naročito uz Jarugu i njen desni pritok Gornju jarugu . Ovce, goveda (više volovi no krave, konji i magarci bili glavna radna snaga, a svinjetina, ovčetina, teletina, junetina, govedina, kokoše/pilići, tuke (ćurke), guske i patke mesni dio domaće, nekad ekološke, prehrane. Prodavalo se kako i gdje se moglo – povrće na zadarskoj tržnici, a vino i rakija (kradomice, zbog visoke trošarine) po gostionicama u okolnim selima (u Krnezi ni danas gostionice nema !), Zadru, Pagu, Podgorju i Gorskom Kotaru . Pokušalo se i s duhanom, pamukom i buhačem, ali nije uspjelo. Iako je mehanizacija istjerala volove i konje, danas od zemlje, kao jedinog zanimanja, jedva tko živi. Ipak, povrtlarstvom, maslinarstvom i vinogradarstvom kao pomoćnim zanimanjem rijetki pojedinci počinju baviti intenzivno (županijska prva nagradu za bijelo vino, Polača 2007.).

Iako podalje od mora, živjelo se i od ribarstva u Ljubačkoj vali . Stari Kaići – plazače , vrše , kite , osti, ferali i parangali nestali su pred 30-tak godina. Nije manjkalo lokarada, uliganja , sipa, mražnjaka (cipal), raža, gauna i girica. Danas se pojedinačno vraćaju, u modernijem izdanju. Svega njih nekoliko, v iše za zanimaciju neg’ iz potribe ! U Jarugi se znalo uloviti i pokojega ugora (jegulja).

Obrtnika je svega nekoliko (po jedan strojarski i stolarski, a jedini kombajn nema baš što žeti. Od nekadašnjih više mlinica na Jarugi ostala je samo ona u Čolaka (upisana u fond kulturnog blaga Hrvatske), a od dvije u Mataka sačuvane su samo zidine. Od prodavaonica ima samo jedna – za potrebe poljodjelastva i graditeljstva. Po kruh i ostalo za jelo i piće najbliži su dućani u Ljubačkim stanovima, Ljubču ili Ražancu. A ni Zadar nije daleko.

Turizam je u začetku (poneki apartman već se iznajmljuje) s namjerom njegovog razvitka u skorije vrijeme.

Krnezara je više izvan nje same. Najviše ih je u Zadru i Rijeci, ali i drugdje diljem Liješe naše. Kao ekonomski i politički izgnanici rasuli su se i svijetom – Amerikama, Kanadom, Australijom, Njemačkom, Austrijom, Francuskom,……..

Osnovno 4-godišnje školovanje , za sve obveznike osnovne škole, njih 50-tak, prvi put u njenoj povijesti, u Krnezi je počelo u listopadu 1944. godine. U 1945. godini bilo ih je 70-tak (iz Krneze i Podvršja, ražanačkog zaselka). Od oko njih 40-tak u naredna tri desetljeća, u 2006/07. godini ima ih samo šest. Prve tri godine škola je bila u privatnim kućama (u Čolaka i Zekanovića), a od rujna 1947. godine škola je u istoj zgradi u Mataka . Bila je (15-tak godina) u sastavu škole u Ljubču. U školskoj 1960/61. godini bila je matična osmogodišnja škola za Krnezu, Ljubač i Radovin. Danas je u sastavu Osnovne škole Jurja Barakovića Ražanac . Do 1960. godine djecu je učio jedan učitelj/ica, do 1980. dva/dvije, a nakon toga samo jedan/jedna.

Mjesna crkva Gospe od snijega izvorno potječe (najvjerojatnije) iz 12. stoljeća i bila je župna crkva sve do nastanka „nove“ Krneze u 17. stoljeću u okviru župe Ražanac. Njen popravak spominje se 1446. godine (majstor Luka Paršić ), a 1482. godine župnik joj je bio Petar. Papin vizitator Priuli posjetio je tu („bez krova i oltara“) „poljsku“ crkvu 1603. godine („juspatronat obitelji Šegotić s beneficijom od 4 dukata, u posjedu ninskog arhiđakona Ivana Parenčića , s obvezom mise na dan Sniježne Gospe “. Župa je, prema njegovom izvješću, odvajkada bila glagoljaška – s hrvatskim jezikom; župnici dijele sakramente po rimskom obredu, služe se brevijarom i misalom napisanim hrvatskim jezikom i glagoljskim pismenima po sv. Rimskom obredu“. To i nije čudno jer je samo desetak kilometara zapadno, u Ninu, sjedištu Ninske županije i biskupije stolovao (900-929.) Grgur Ninski , biskup i kancelar hrvatskog kraljevskog dvora, glavni zagovornik staroslavenskog jezika, pisma glagoljice i glagoljaškoga bogoslužja. Misno slavlje (obveza župnika iz Ražanca) bilo je uobičajeno jednom godišnje – 05. kolovoza, na blagdan Gospe od snijega, a sada i jednom mjesečno (svake mlade nedjelje u 12,30 sati).

Crkva Sv. Ivana odrubljene glave ( Sv. Ivana glavosjeka) u Ljubačkim stanovima nekad je nazivana i crkva Gospe od Krneze ( Madonna di Chernisi ), a i samo naselje Ljubački stanovi početkom 19. stoljeća prikazani su na katastarskoj mapi kao Krneza ( Cernesa ).

Tradicionalno zborno pjevanje (svatovi, druga slavlja i veselja) vrlo je slično ličkom, u pravilu mješovito (muško/žensko). Orcanje je muški dvojac, jedan pjeva, a drugi ga prati. Gotovo je zaboravljeno nekoliko plesova – kola bez glazbe praćenih pjesmom (jedan solira, a drugi ga istim tekstom prate): kolo , š etalica (sa ili bez biranja u kolo ) te bez pjevanja stupčenje . Uz citare (usnu harmoniku), u krug ili zmijoliko, pjevajući, plesalo se kukulešće. Mi smo braća terzije, a mi seke vezilje…također se igralo i pjevalo nekad . Diple ( usnjače , bez mijeha) i gusle su samo u sjećanjima. U drugoj polovici 20. stoljeća djevojke su pjevale izvornedalmatinske pisme , a uz citare znalo se zaplesati valcer, swing i tango. U školi je djelovala i mlada kazališna družina , a redatelji su u pravilu bili učitelji . Prva kino predstava ( žurnal ) bila je na otvorenom 50-tih godina prošlog stoljeća. Gledalište je bilo pri brigu u Dragi , a platno zid jedne kužine. Tradicionalno vjersko pjevanje čulo se i čuje za blagdane – ali se većinom molilo i pjevalo, kao i danas , u obiteljima te u crkvama u Ljubču i Ražancu. Moliti krunicu bio je redoviti večernji sadržaj pojedinih obitelji u zimskim večerima – običaj danas nestao.

PROŠEĆITE KRNEZOM !

Želite li uživati u još nedirnutom krajoliku, osjetiti krotko fijukanje slane bure zimi, čuti sôvin huk i ćukov pijev u vedrim zvjezdanim noćima, doživjeti miris livada i ocvalih stabala uz žablji kreketaški zbor proljetnih i ljetnih večeri, okupati se na samo kilometar-dva udaljenim prekrasnim pjeskovitim plažama u Ljubačkoj vali , osvježiti se razbarušenim maestralom, uživati u jedinstvenom zalasku sunca s pogledom na zelenilo polja i livada, more i vrleti Velebita, kušati komadić pršuta ili sira i popiti gutljaj izvrsne žutice ili crnjaka , sresti gostoljubiv svijet – samo svratite!

Nenad Zekanović- Mićo