Krneza
Krneza (općina Ražanac, Zadarska županija, Republika Hrvatska) selo je u Sjevernoj Dalmaciji (uz sjeverozapadni rub Ravnih Kotara) smješteno 16 km sjeverno od Zadra, 5 km ju ž no od Ra ž anca , 2 km jugoisto č no od Ljub č a i 3 km zapadno od Radovina ), oko 40 m nad morem ( na 44 o 15' i 36'' sj . zemlj . š irine i 15 o 15' i 02'' ist . zemlj . du ž ine ), povr š ine 8,48 km 2 , sa 196 ž itelja i 23 st / km 2 (2001.). Njena tri zaselka ( Čolaci , Mataci i Zekanovići ) smještena su 2-3 km od mora uz potok Jarugu – s povijesnim imenom Krneza ( Cernesa ), kao i današnjim za ponornicu koja protječe krnezarskim podzemljem, a izvire, vjerojatno, na jugoistočnim obroncima Velebita, uz rijeku Zrmanju, kao Krnjeza) koja, izvirući u Slivnici Donjoj, vijuga 10-tak km prema zapadu uz sjeverni rub vapnenačkog grebena ( Kose, obrasle hrastom, smrikom, grabom, jasenom i dračom) flišno-laporskom brežuljkastom udolinom, ulijevajući se Ričinom u Ljubački zaljev . Prevladava submediteranska klima, s prosječnom temperaturama oko 25-30 o C ljeti i 10-15 o zimi (od niskih -8 o C zimi do +38 o C za ljetnih žega), ne baš vlažna, kojoj glavno vremensko obilježje daje silovita bura s Velebita, jugo iz šumskog zaleđa , maištral s Ljubačkog zaljeva i levanat s istoka.
 O naseljenosti područja Krneze u prapovijesti za sada nema pouzdanih spoznaja (što ne znači da ih uskoro ne bi moglo biti). O životu u antičko doba svjedoče ostaci vile na lokalitetu Glavčine , oko 2 km istočnije te tragovi morske solane uz jugoistočnu obalu Ljubačkog zaljeva, na ušću potoka Jaruge i ostatci građevinske opeke u njenoj blizini.
Predkršćanski tragovi života (4.-7. st.) tri su manja grobna humka na lokaciji Zidine ( na žalost, uništena neistražena ) .
Srednjovjekovna Carnizza , Carnixa, Charnisa, Chernixa, Cernesa ….. (samo neki od 20-tak povijesnih zapisa o imenu naselja) bila je u starohrvatskoj Ninskoj županiji, Ninskoj biskupiji i Ninskoj općini). Prema povijesnim izvorima, jedno je od prvih naselja Hrvata u ovim krajevima (poč. 7. st.). O tome svjedoče mogao bi svjedočiti grobni humak ( tumulus ) Glavica na lokaciji Razbojne ( Razbine ), s dobro očuvanim grobovima iz starohrvatske povijesti (9. i 10. stoljeće). Od 13. stoljeća s naseljem su povezana četiri (od 12) hrvatska plemena: Jamometi, Mogorovići, Kačići i Tugomerići (ovima pripadaju Šegotići, žitelji Krneze od 15. do 17. stoljeća. Riječ je o „staroj“ Krnezi bliže moru (Ljubačkom zaljevu), na brežuljku oko crkve Gospe od snijega (na to upućuje toponim Zidine s vremenom zatrpanim ostatcima građevina), uz u rimsko doba izgrađen put od Aenone ( Nina ) prema Velebitu i dalmatinskom zaleđu. Stoljećima uz vječno ratujuću granicu Mlečana i Turaka, ovo naselje je konačno ispražnjeno tijekom 17. stoljeća – na mapi iz 1675. godine stambene zgrade i crkva Gospe od snijeg a ucrtane su bez krovova. Broj žitelja u to doba nije nam poznat, ali župa sa svećenikom svjedoči o veličini naselja. „Stara“ Krneza još uvijek čeka arheologe, kao i saznanja o njenoj eventualnoj povezanosti s tumulusom zvanim Glavica (i još dva neistražena) u neposrednoj blizini.
Današnja Krneza nastala je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeća oko kilometar južno, na današnjem mjestu. Žitelji (rodovi Matak, Zekanović, Čolak) pristigli su u ovdje, zaustavljajući se više desetljeća u Ražancu, iz južno-velebitskog planinskog Ljubotića (zaselak naselja Tribanj ). Osim njih, danas su u Krnezi prezimena Miočić, Lazanja, Jelinić, Katić i Kalac, većinom doseljeni u „laštvo“. Od 1880. godine (69), broj žitelja do 1971. godine stalno raste (popisi: 1890. -131, 1900. – 136, 1910. – 179, 1931. – 216, 1948. – 234, 1953. – 255, 1961. – 273, 1971. – 298), naglo se smanjuje do 1981. (212), zatim lagano raste (1991. – 228) te danas lagano ali uporno opada: 196 u 2001. godini te (procjena) oko 190 u 2007. godini, nešto više muških no ženskih. Prema popisu 2001. godine, žitelji svih 60-tak obitelji su hrvatske narodnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti, a tako je, s rijetkim iznimkama, bilo i kroz povijest.
 U Krnezi se do novijih vremena živjelo od poljodjelstva (koliko je to dozvolila česta posolica nošena burom s Velebita i ljetna suša) i stočarstva. Vrmenta (kukuruz), pšenica, žito (ječam), zob i raž bile su glavne žitarice, a kumpiri (krumpir), zelje - rudica , glavato (kupus), pamidor (rajčica), kapula (crveni luk), luk (bijeli), bob, biža , fažol , jari grah, blitva , batarava (stočna repa), paprika, četruni (lubenice), cate i miluni (dinje), kukumari ( krastavci ) i drugo domaće bilje rastu (doduše, sve manje i manje) poljima i vrtovima, naročito uz Jarugu i njen desni pritok Gornju jarugu . Ovce, goveda (više volovi no krave, konji i magarci bili glavna radna snaga, a svinjetina, ovčetina, teletina, junetina, govedina, kokoše/pilići, tuke (ćurke), guske i patke mesni dio domaće, nekad ekološke, prehrane. Prodavalo se kako i gdje se moglo – povrće na zadarskoj tržnici, a vino i rakija (kradomice, zbog visoke trošarine) po gostionicama u okolnim selima (u Krnezi ni danas gostionice nema !), Zadru, Pagu, Podgorju i Gorskom Kotaru . Pokušalo se i s duhanom, pamukom i buhačem, ali nije uspjelo. Iako je mehanizacija istjerala volove i konje, danas od zemlje, kao jedinog zanimanja, jedva tko živi. Ipak, povrtlarstvom, maslinarstvom i vinogradarstvom kao pomoćnim zanimanjem rijetki pojedinci počinju baviti intenzivno (županijska prva nagradu za bijelo vino, Polača 2007.).
Iako podalje od mora, živjelo se i od ribarstva u Ljubačkoj vali . Stari Kaići - plazače , vrše , kite , osti, ferali i parangali nestali su pred 30-tak godina. Nije manjkalo lokarada, uliganja , sipa, mražnjaka (cipal), raža, gauna i girica. Danas se pojedinačno vraćaju, u modernijem izdanju. Svega njih nekoliko, v iše za zanimaciju neg' iz potribe ! U Jarugi se znalo uloviti i pokojega ugora (jegulja).
Obrtnika je svega nekoliko (po jedan strojarski i stolarski, a jedini kombajn nema baš što žeti. Od nekadašnjih više mlinica na Jarugi ostala je samo ona u Čolaka (upisana u fond kulturnog blaga Hrvatske), a od dvije u Mataka sačuvane su samo zidine. Od prodavaonica ima samo jedna – za potrebe poljodjelastva i graditeljstva. Po kruh i ostalo za jelo i piće najbliži su dućani u Ljubačkim stanovima, Ljubču ili Ražancu. A ni Zadar nije daleko.
Turizam je u začetku (poneki apartman već se iznajmljuje) s namjerom njegovog razvitka u skorije vrijeme.
Krnezara je više izvan nje same. Najviše ih je u Zadru i Rijeci, ali i drugdje diljem Liješe naše. Kao ekonomski i politički izgnanici rasuli su se i svijetom - Amerikama, Kanadom, Australijom, Njemačkom, Austrijom, Francuskom,……..
Osnovno 4-godišnje školovanje , za sve obveznike osnovne škole, njih 50-tak, prvi put u njenoj povijesti, u Krnezi je počelo u listopadu 1944. godine. U 1945. godini bilo ih je 70-tak (iz Krneze i Podvršja, ražanačkog zaselka). Od oko njih 40-tak u naredna tri desetljeća, u 2006/07. godini ima ih samo šest. Prve tri godine škola je bila u privatnim kućama (u Čolaka i Zekanovića), a od rujna 1947. godine škola je u istoj zgradi u Mataka . Bila je (15-tak godina) u sastavu škole u Ljubču. U školskoj 1960/61. godini bila je matična osmogodišnja škola za Krnezu, Ljubač i Radovin. Danas je u sastavu Osnovne škole Jurja Barakovića Ražanac . Do 1960. godine djecu je učio jedan učitelj/ica, do 1980. dva/dvije, a nakon toga samo jedan/jedna.
Mjesna crkva Gospe od snijega izvorno potječe (najvjerojatnije) iz 12. stoljeća i bila je župna crkva sve do nastanka „nove“ Krneze u 17. stoljeću u okviru župe Ražanac. Njen popravak spominje se 1446. godine (majstor Luka Paršić ), a 1482. godine župnik joj je bio Petar. Papin vizitator Priuli posjetio je tu („bez krova i oltara“) „poljsku“ crkvu 1603. godine („juspatronat obitelji Šegotić s beneficijom od 4 dukata, u posjedu ninskog arhiđakona Ivana Parenčića , s obvezom mise na dan Sniježne Gospe “. Župa je, prema njegovom izvješću, „ odvajkada bila glagoljaška – s hrvatskim jezikom; župnici dijele sakramente po rimskom obredu, služe se brevijarom i misalom napisanim hrvatskim jezikom i glagoljskim pismenima po sv. Rimskom obredu“. To i nije čudno jer je samo desetak kilometara zapadno, u Ninu, sjedištu Ninske županije i biskupije stolovao (900-929.) Grgur Ninski , biskup i kancelar hrvatskog kraljevskog dvora, glavni zagovornik staroslavenskog jezika, pisma glagoljice i glagoljaškoga bogoslužja. Misno slavlje (obveza župnika iz Ražanca) bilo je uobičajeno jednom godišnje - 05. kolovoza, na blagdan Gospe od snijega, a sada i jednom mjesečno (svake mlade nedjelje u 12,30 sati).
Crkva Sv. Ivana odrubljene glave ( Sv. Ivana glavosjeka) u Ljubačkim stanovima nekad je nazivana i crkva Gospe od Krneze ( Madonna di Chernisi ), a i samo naselje Ljubački stanovi početkom 19. stoljeća prikazani su na katastarskoj mapi kao Krneza ( Cernesa ).
Tradicionalni krnezarski jezik/govor je štokavska ikavica s ravnokotarskim, velebitskim i ličkim obilježjima. Uobičajeno je un (on), a mnogi glasovi su pojdeni („pojedeni“) ili zamijenjeni, npr. govor'ti (govoriti), rad'ti (raditi) nosja (nosio), pisat (pisati), oš? (hoćeš?), dis? (gdje si?), diš? (gdje ćeš) itd.
Tradicionalno zborno pjevanje (svatovi, druga slavlja i veselja) vrlo je slično ličkom, u pravilu mješovito (muško/žensko). Orcanje je muški dvojac, jedan pjeva, a drugi ga prati. Gotovo je zaboravljeno nekoliko plesova - kola bez glazbe praćenih pjesmom (jedan solira, a drugi ga istim tekstom prate): kolo , š etalica (sa ili bez biranja u kolo ) te bez pjevanja stupčenje . Uz citare (usnu harmoniku), u krug ili zmijoliko, pjevajući, plesalo se kukulešće. Mi smo braća terzije, a mi seke vezilje…također se igralo i pjevalo nekad . Diple ( usnjače , bez mijeha) i gusle su samo u sjećanjima. U drugoj polovici 20. stoljeća djevojke su pjevale izvorne dalmatinske pisme , a uz citare znalo se zaplesati valcer, swing i tango. U školi je djelovala i mlada kazališna družina , a redatelji su u pravilu bili učitelji . Prva kino predstava ( žurnal ) bila je na otvorenom 50-tih godina prošlog stoljeća. Gledalište je bilo pri brigu u Dragi , a platno zid jedne kužine. Tradicionalno vjersko pjevanje čulo se i čuje za blagdane – ali se većinom molilo i pjevalo, kao i danas , u obiteljima te u crkvama u Ljubču i Ražancu. Moliti krunicu bio je redoviti večernji sadržaj pojedinih obitelji u zimskim večerima – običaj danas nestao.
PROŠEĆITE KRNEZOM !
Želite li uživati u još nedirnutom krajoliku, osjetiti krotko fijukanje slane bure zimi, čuti sôvin huk i ćukov pijev u vedrim zvjezdanim noćima, doživjeti miris livada i ocvalih stabala uz žablji kreketaški zbor proljetnih i ljetnih večeri, okupati se na samo kilometar-dva udaljenim prekrasnim pjeskovitim plažama u Ljubačkoj vali , osvježiti se razbarušenim maestralom, uživati u jedinstvenom zalasku sunca s pogledom na zelenilo polja i livada, more i vrleti Velebita, kušati komadić pršuta ili sira i popiti gutljaj izvrsne žutice ili crnjaka , sresti gostoljubiv svijet – samo svratite! Nenad Zekanović- Mićo |
